Tko nas na nextstop.hrvatska već prati i gleda naše priče, čuo je već ponešto o našoj povijesti. Ali mislim da nikada nikome nisam tako detaljno pričala o našem zajedničkom životu.

Zapravo, prema naslovu, članak ne bi trebao biti dug. Ali zbog kratke faze prije vjenčanja, poslije se dogodilo puno više. :-)

Ali neću vas još dugo držati u neizvjesnosti i samo premotati na godinu...

Jer tamo, zapravo malo ranije, Marko i ja smo redovito i slučajno zajedno odlazili na tulume.

Moji i njegovi roditelji imali su iste prijatelje i bili smo zajedno na rođendanima, pričestima, krizmama, vjenčanjima itd.

I nekako se toliko slavlja dogodilo u jednom te istom restoranu: Tapachgarten u Stuttgartu.

Uvijek sam se sjećao njegove mame i Ritter Sporta koji je donijela sa sobom. Zato što su tada postojale male testne ploče s Smartiesima u sebi. I to je za mene bio vrhunac. :-)))

Osim toga, ne mogu se sjetiti još mnogo toga u vezi s Markom - a ne može ni on o meni. Bilo je videa kako sviramo zajedno. Ali osim toga, zapravo se ničega ne možemo sjetiti.

Bio je kolovoz 2011. i imao sam prijedlog prijatelja 'Zemo Kovacevic' na Facebooku. Barem je tako sebe tada nazvao. Ali lice je izgledalo poznato.

Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam se sjetio tko je on i jednostavno ga zamolio za prijateljstvo. Onda smo počeli razgovarati. Ali zapravo samo na prijateljskoj osnovi.

Prošla sam kroz super toksičnu vezu i bila sam potpuno uništena. I Marko je bio u Hamburgu.

Nekako smo se svakim danom sve više razumjeli, puno pisali, svaki dan razgovarali telefonom i MSN-om (da, to je bilo nešto drugo) i jednostavno smo primijetili da imamo iste poglede na vezu. Nismo htjeli gubiti vrijeme na besmislene veze s neozbiljnim ljudima. Htjeli smo odmah imati obitelj.

U listopadu je Marko došao u moj kraj i zajedno smo išli na put do i kroz Hamburg i Baltičko more. I tu smo se okupili. Jednostavno je odgovaralo.

Nakon puta, ujutro sam krenuo na let iz Hamburga za Stuttgart (koji sam usput zamalo propustio!) i popodne sam se morao vratiti na posao. Prije nego što sam počeo raditi i stajao vani s kolegama, stigla je poruka: "Rezervirao sam bla-bla auto i na putu sam za Stuttgart".

Spakirao je svoje stvari, dao otkaz na poslu, a kako je ionako bio samo privremeno kod prijatelja, samo je sjeo u auto na putu do mene.

Dobro, ne baš ja. Otišao je kod roditelja, ali zbog mene.

Nakon nekoliko dana dao sam mu prijavu u svoju tvrtku i potajno je spavao u mojoj sobi. Žao mi je mojim roditeljima u ovom trenutku. ;-))))

Ali moralo je biti jer nije imao vozačku dozvolu, a moj posao je bio blizu.

I nekako smo došli na genijalnu ideju da ćemo zajedno tražiti stan i zajedno se useliti. Pa ponavljam.

Prvi kontakt krajem kolovoza, put početkom listopada, a sredinom listopada već smo bili u stanu (tada je to bilo brzo i jednostavno). Vratila sam se iz Hamburga u srijedu i tjedan dana kasnije jednostavno smo se uselili zajedno, a on je već imao posao u mojoj tvrtki.

Tada je bio studeni.

Došao sam kući. Marka nije bilo. Iza prozora vidim torbu i unutra prstenje.

Dana 10. veljače 2012. u gradskoj vijećnici Sachsenheima došlo je vrijeme. Nismo nužno puno razmišljali o tome. Odabrali smo restoran 'Tapachgarten' - jednostavno iz sentimentalnih razloga - gdje smo zatim večerali s obitelji.

I sljedeći dan smo letjeli na naše prvo zajedničko putovanje - tjedan dana u Egipat. Roditelji su nam ovo dali.

Naravno, imali smo mnogo prekrasnih dana. Ali bilo je jako puno dana s problemima.

Nije da mislite, samo smo uvijek bili opušteni kao sada.

Puno smo radili na sebi i sve je bilo u pozitivnom vrhuncu do crkvenog vjenčanja.

Do tada smo promijenili posao, tražili naukovanje, iselili se iz stana i godinu dana živjeli kod mojih roditelja. Onda nam je renoviran stan, ja sam se iselila iz roditeljske kuće, a Marko je izgubio naukovanje za keramičara i opet našao novi posao, ali samo na poziv.

Jedva smo spajali kraj s krajem, iskreno.

Kad je određen datum našeg crkvenog vjenčanja, otprilike godinu dana prije, stvari su za nas počele izgledati bolje. Ali samo zato što smo se osjećali dobro. Marko je ponovno ostao bez posla u siječnju 2014., a ja sam također ostala bez posla u travnju zbog zatvaranja.

Ali hej, osjećali smo se jako dobro! :-)

U to vrijeme puno smo vremena provodili zajedno, a posebno smo se zajedno bavili sportom. A onda je došlo vjenčanje.

Morali smo sve promijeniti dva mjeseca prije jer cijela Markova obitelj živi u Hrvatskoj i nitko nije mogao doći. I tada je od 400 bilo samo 80 ljudi. Dvorana je bila nepotrebna. Spontano smo slavili u grčkom restoranu u Fellbachu s prekrasnim pogledom.

Ali ni vjenčanje nije prošlo kako je trebalo. Netko nam je taj dan udario i pregazio auto i taj dan nas je bolio trbuh jer nam je lijeva strana auta bila ulubljena. Ujutro snimanja padala je kiša i moja je haljina bila potpuno prljava.

Tada nismo smjeli pustiti bend toliko dugo da svira jer je bilo preglasno. A mnogo toga nije bilo u restoranu kako je dogovoreno.

Fuj.

Ali na kraju nam je bilo svejedno. Toliko smo dugo odgađali vjenčanje da smo se samo htjeli vjenčati u crkvi. Nismo znali gdje ćemo se vjenčati ni koliko će ljudi na kraju doći. Hrvatskoj ili Njemačkoj. Zato je crkveno vjenčanje bilo tek nakon 2 godine.

Ako bismo to ponovili, bilo bi to kao bijeg. Samo nas dvoje na prekrasnom mjestu.

Tada nismo baš mogli ići na medeni mjesec jer nismo imali posla. Tako smo otišli u Italiju na 3 dana. Htjeli smo ići na more.

A najkraći put do mora od nas je bila Genova. Tako smo spontano otišli tamo i proveli nekoliko dana u okolici Genove.

Kratki izlet u Italiju

U kolovozu 2014., međutim, obojica smo u posljednji trenutak počeli trenirati. Marko je kroz AfA imao priliku učiti za industrijskog mehaničara, a ja sam se spontano počeo školovati za uredskog referenta.

Prve godine zapravo je sve bilo u redu. Puno smo učili, puno vremena provodili izvan kuće i puno putovali vikendom.
Moj supervizor je bio užas (sad to možete javno reći), ali školski dio mi je prošao odlično. Cijelo vrijeme sam imao vrlo dobre ocjene i zadržao sam se do kraja.

Sve dok nije došla 2015.
kolovoza da budemo precizni. Ako ne i malo prije.

Od tada više ništa nije bilo isto.
nikad vise

Pregled:

Nastavak filma "Zaljubljeni, zaručeni, vjenčani - za samo 6 mjeseci!" slijedi u sljedećem članku.